Gepard je najbrža kopnena životinja, no jeste li znali da ih ljudi mogu ostaviti u prašini? Barem, na duge staze.

Sprint nam nije jača strana, tako da priča na kratke staze izgleda potpuno drugačije. Virtualna utrka geparda i Usain Bolta, našeg najbržeg 100-metraša najbolje pokazuje nadmoć te životinje, no rezultat u maratonu i ultramaratonu bi bio sasvim drugačiji.

Što gepardu omogućava takvu nadmoć u brzini?

Možete li zamisliti ubrzanje od 0 do 100 kilometara na sat u samo tri sekunde trčanja? Anatomija geparda dizajnirana je za brzinu. Najbitnije značajke su fleksibilna kralježnica koja omogućava iznimnu fleksiju i ekstenziju i brza mišićna vlakna koja omogućavaju bržu kontrakciju mišića. Osim toga malo, lagano tijelo, duge noge, labavi bokovi i rameni zglobovi omogućavaju da mu korak bude dug preko 6,5 metara. Široke nosnice, velika pluća i moćno srce osiguravaju da više kisika dođe do mišića u kratkom vremenu.

Ipak, sve to ima svoju cijenu, za održavanje takve brzine potrebno je puno energije. Gepardi tom brzinom mogu trčati 30-ak sekundi. Tada moraju usporiti ili stati.

Kad je u pitanju izdržljivost, možemo nadmašiti vukove, geparde, pa čak i konje.

Svake godine u malom gradu u Walesu održava se utrka "Man versus Horse Marathon". To je utrka na 35 kilometra između jahača na konju i trkača. Do sada (2020.) je održano 39 utrka i iako su konji u debelom vodstvu s 37 pobjeda, utrke su često vrlo napete, a čovjek je do sada uspio pobijediti dva puta.

Što to ljudima omogućava izdržljivost u trčanju na duge staze?

Tajno oružje je naš znoj. Imamo 2-5 milijuna znojnih žlijezda po cijelom tijelu, što znači da se možemo istodobno hladiti i trčati. To što nema krzno također je veliki plus. Suprotno tome, psi se oslanjaju na dahtanje kako bi se ohladili, dok se druge životinje, poput konja i deva, također znoje, ali manje učinkovito. Kao rezultat toga, oni se brže pregriju i moraju ranije usporiti ili stati.

Mehanika našeg trčanja također nas čini posebno prikladnima za izdržljivost u trčanju. Čovjekov hod ima dvije glavne faze: "zračnu" kad su obje noge podignute s tla i "zemljanu" kada barem jedna noga dodiruje zemlju. Dok smo u zraku, gravitacija nas povlači prema dolje, što stvara kinetičku energiju. Međutim, čim dodirnemo tlo, odmah usporavamo, gubeći tu kinetičku energiju. Ovdje do izražaja dolazi naša anatomija. Tetive i mišići u našim nogama vrlo su elastični. Oni djeluju poput napete gume, pretvarajući kinetičku energiju iz zračne faze u elastičnu potencijalnu energiju koju kasnije možemo koristiti.

Naš iliotibijalni trakt može pohraniti 15-20 puta veću elastičnu potencijalnu energiju od sličnog dijela tijela čimpanze (fascia lata). Kad dođe vrijeme da podignemo nogu s tla, te tetive mogu 50% elastične potencijalne energije pretvoriti natrag u kinetičku, time olakšavajući kretanje naprijed. Bez te dodatne energije, morali bismo uložiti toliko više napora da napravimo korak.

Iliotibijalni trakt je širok nekoliko centimetara i proteže se duž cijele lateralne strane natkoljenice. Polazi s kostiju zdjelice (područje spina iliaca anterior superior) gdje su uložena mišićna vlakna velikog mišića stražnjice (m. gluteus maximus) te m. tensor fasciae latae sa završetkom na vanjskoj strani tibije (kost potkoljenice) gdje se nalazi i retinaculum patellae laterale s kojim stoji u pripoju.

Tijekom razdoblja dužeg fizičkog napora, ovisimo o dva izvora energije: glikogena (pohranjenog u mišićima i jetri) i masti. Kako se glikogen lakše oksidira od masti, on se prvo iscrpljuje. Međutim, tijekom dužeg razdoblja fizičkog napora, organizam se mora prebaciti na potrošnju zaliha masti kao izvora energije. To vrijedi za sve sisavce, ali ljudi imaju prednost u tome što mogu promijeniti svoju prehranu kako bi zadovoljili ove energetske potrebe tijekom razdoblja dužeg fizičkog napora.

Veća štitnjača i nadbubrežna žlijezde u odnosnu na druge sisavce omogućava nam da energiju u ugljikohidratima i masnim kiselinama iskoristimo lakše i učinkovitije. Ovi organi odgovorni su za oslobađanje hormona, uključujući epinefrin, norepinefrin, adrenokortikotropni hormon (ACTH), glukagon i tiroksin. Veće žlijezde omogućuju veću proizvodnju ovih ključnih hormona i, naposljetku, maksimalno iskorištenje skladištene energije.

U kombinaciji s ostalim anatomskim prednostima, lako i učinkovito korištenje deponirane energije omogućuje nam da održavamo konstantnu potrošnu energije od oko 4,1 MJ na 15 km.

Zašto su ljudi postali tako izdržljivi trkači?

Neki antropolozi smatraju da je to postalo važno prije otprilike 2-3 milijuna godina, kada smo započeli s lovom. Budući da nismo bili dovoljno brzi da lovimo gazele poput geparda, rani ljudi su pratili plijen na velikim udaljenostima sve dok ga ne bi iscrpili ili zarobili u zamku.

Takvu vrstu lova još i danas prakticiraju Bušmani, grupa srodnih plemena nastanjenih po velikom području na jugozapadu Afrike, uglavnom u pustinji Kalahari.

Trčanje na dulje distance vam može pomoći čak i ako niste u lovu na sljedeći obrok. Istraživanja pokazuju da trčanje može sniziti tjelesnu težinu, tjelesnu masnoću i razinu kolesterola. Što duže trenirate, veće su zdravstvene koristi. Pokazalo se da u samo godinu dana treninga možete smanjiti tjelesnu težinu za do 7 kilograma, tjelesnu masnoću i ritam srca u mirovanju za 2,7%.

Možda se čini teško, čak i nemoguće pretrčati jedan kilometar ili maraton, ali anatomski smo stvoreni za to. Svi smo rođeni trkači, no vjerojatno bi i gepard samo šetao da ne mora loviti svoj sljedeći obrok :)